Priče iz hotelaRoland
  • Zbirka
  • Hotel
100%
Uskoro

II

Roland

H-voz iz Berlina

Voleo je da sedi sa svojim stvarima u sobi i da pipa jednu po jednu i da miriše i da prolazi prstima, voleo je svaku svoju stvar zato što je video smisao u posedovanju. Video je da svaka stvar koju je zgrabio nije isto legla u njegovu šaku i da nije za svaku morao da ispruži ruku dovoljno daleko. Roland je uprkos tome bio skroman. Ono od stvari što drži i ono što ne drži teralo ga je da razmisli o tome šta sledeće treba da uradi u životu.

Ja sam u ovom vrućem životu video da stvari nisu lutkice koje su nam koncem zamotane za prste. Polja ruža u planinama se uvek više crvene za nekoga ko ih posmatra blagim okom, osim za neke koji posle neke ljubavi ne vide ruže i polja su samo zelena. Upoznao sam Rolanda u h-vozu nakon izlaska iz tuševa dok priča sa damama koje su odevene u prozirne lanene ogrtače. Za razliku od mene, njegova napadnost je bila u skladu sa godinama koje ima. Čini mi se da sam uspeo da sačuvam neki manir koji mnoge ljude čini manje elegantnim, da zastanem i shvatim sa kim pričam pre nego što progovorim. Crveni lan se talasao, para je skočila na vazduh ispred tuševa, zid izgleda mekano. Zaustavio me je da me pita neko vrlo obično pitanje, sa velikim kezom i krupnim očima. U toku razgovora sa damama, prirodno je želeo da se pokaže pred njima. Razgovor je u jednom trenutku postao neprikladan, pa sam ga poveo sa sobom da me sačeka ispred sobe dok se presvučem i onda smo seli da popijemo čašu rakije. Nebo ispred voza je gusto, sedimo već neko vreme sada i pričamo o ženama. Rolandova crvena žena je zapravo njegova dama kod kuće i sve vreme je vraćao priču o njoj iako sam ga uporno zapitkivao o damama ispred tuševa, ne zbog kakve moje želje, već zbog toga što sam hteo da izvučem iz njega sva osećanja prema njima. Jezebel je ime Rolandove žene i nije mi se verovalo da je ona njemu venčana, s obzirom na godine i na sadašnjicu. Tačna stvar koju su predviđali nekada je da će brakovi da budu ređi i da će ljudi hvatati poslednji voz za decu, ujedno i brak.

Roland je momak od dvadeset i dve godine, radi u preduzeću koje se bavi prodajom papira i njegov posao je da prenosi tabake od skladišta do kancelarije, on je inženjer logistike u toj firmi. Papiri se nakon proizvodnje stavljaju u skladište, onda se odvajaju serije koje se šalju prodajnom timu u kancelariju i serije koje se distribuiraju do krajnjih korisnika. Srećan je zbog svog posla jer je to ono što je želeo da radi kako mi je rekao – da odradi smenu i da primi platu. Misli da je prenošenje stvari proceduralna stvar koja treba u ogromnom kontinuitetu da bude precizna i da svaki put kada nešto treba da se prenese treba smisliti pravi način da se to uradi, da se izračuna trošak-brzina odnos, da se odmeri sa kojom pažnjom i sigurnošću treba preneti. Samo mu se nije svidelo što su ljudi iz kancelarije gledali na ljude iz skladišta bez poštovanja. To su većinski ljudi koji vole svoj posao i očekivali su poštovanje barem zbog toga. Između ostalog, rane dvehiljadite godine su prošle odavno, ljudi su naučili da vole različite poslove i da teže besprekornosti u njima. Sad u vreme proleća lakše se prenose stvari, zidovi su masni i topli i sijalice su blede.

Volja za različitim poslovima je onakva kakvu smo je napravili našom voljom za promenom. Svaki put kada je Roland pokušao da se uporedi sa mnom imao sam želju da ga suzbijem, što mi je dozvoljeno zbog neke razlike u godinama. Ne radimo iste poslove, a meni je samo bitno da znam da će on kao neki stranac uraditi svoj posao kako treba. Papiri su danas ograničene proizvodnje jer je sve skrljano i prevrnuto da bi se postigle ekološke mere. Rolandova sposobnost da pazi o papirima zahtevala je, globalno gledano, određen kriterijum uspešnosti zbog promene na tržištu. Svaki segment rada treba da se poštuje, sve dok su ljudi u segmentu profesionalni. Uostalom, zato i postoji policija posla – pospo, koja je nekad bila samo inspekcija koja je radila svoj posao oskudno.

Zraci sunca koji prolaze kroz prozore voza ukazuju na to da se napolju razdanjuje. Svaki Rolandov treptaj kao da učini da zrak lizne njegov um i održi mu nervozu. Nikad problem nije bio ni posao, žena, težina koju je nosio i ostalo. Nije bilo potrebe za takvom sumnjom jer je iskreno da je sve kako treba. Svaki problem iz prošlosti je već gotov zato što Roland može da pije kafu u kafe-vagonu i da gleda ljude kako prolaze, a to ne radi. Nervozu mu je stvaralo to što ima potrebu za rušenjem države, za odsecanjem društvenih organizacija i za operacijama revolta i protesta. Gladan je da vidi tuđe kroz crvene ogrtače i da uprlja svoje noge u bari ispred kupatila ovog voza. Čovek je nervozan ako nije elegantan, a elegancija nije samo u modi i stilu, nije ni u parama, a ni u ženama koje jurimo. Treba da se živi polako. Dan za danom, da su svi kao da blagi vetar Toskane talasa posteljine na žici, da sve vreme želimo da budemo i mi na toj žici ali da nas samo želja gura elegantnom životu. I najfiniji potezi mogu srušiti državu ako je država zrela za rušenje.

Nakon popijenog pića za sto su nam prišle devojke sa kojima je Roland pričao ispred kupatila. Jedna od njih, Milica, obučena je u narandžasto, a Marija nosi svetlo plavi kombinezon i zelene oči. Rolandovi pokreti su više usmereni ka Mariji.

Gde si otišao malo pre – reče Marija Rolandu nakon mog upoznavanja sa njima.

Otišao sam da se presvučem znao sam da ćete da dođete ovde.

Kako da ne, videćemo se valjda neki drugi dan, otišle smo – reče Milica i uhvati pod ruku Mariju i stvarno krenuše ka prednjem delu bara lepršajući svojim svilama koje nose.

Šta bi ovo? – upita Roland.

To ti je situacija u kojoj ne želiš da se nalaziš. Ovo su ti one žene koje ništa nikad nisu ni htele od tebe nego da im puniš ego tako što ćeš da ih juriš.

A jeste sad, ja sam budala – ustade Roland i potrča za njima.

Nisam hteo da mu kažem da sačeka. Ovo su iskustva koja su vođena budalaštinama i kada sam ga video da bez razmišljanja želi da uskoči u tako nešto, to je jedini način da nauči. Krenuo je napadno da ubeđuje devojke da provedu sa njim veče, to je nekako i uspelo da potraje. Otišao je po pića i sebi i njima, vraćao je pića do stola, prosipao pola i tako opet. Prošlo je pola sata i sada sam nakon nekoliko pića ostao sam u bar-vagonu razmišljajući o tome koliko ljudi kao Roland ili kao Robert smeju da utiču na moje raspoloženje. Na kraju su troje bili pijani, međutim, kada su se približavali Rolandovom vagonu, dame su produžile dalje cerekajući se kako je on otključavao vrata i pijan upao u vagon da spava. Sve ovo mi je preneo gospodin koji je radio kao barmen i koji je u tom trenutku završio smenu i sada sređuje šank za kojim sedim.

Vidite da ja zatvaram – reče barmen – svakako ste vrlo kulturni i pravite mi lepo društvo ovde, šta mogu da Vam spremim od pića?

Dajte mi jednu kiselu vodu.

Barmen je prineo kiselu vodu, a ja sam već od umora potpuno vezan za stolicu dok hladnoća zatvaranja bara grči tamnocrvene zidove. Biljke su umorne i barmen isto. Osećam se bolje nego juče jer je neko bio tu da mi prinese kiselu vodu u trenutku kada od mene nema nikakve koristi i to prelazi preko sopstvenih potreba. Spustio je čašu vrlo mirno svojom istrošenom rukom, mehuri vode su tako bogato i zlatno iskakali iz čaše i setio sam se da je luksuzan život čak i u najjeftinijim pićima. Roland, sa ženama iz kupatila, nije svestan da ono što traži neće biti veće od onoga što već ima. Nadam se da će Roland naučiti da živi malo sporije. Ja ću srećno da stignem u hotel i zadržaću misao da neki ljudi nisu još uvek dostojni elegancije.

I OkidačIII Hotel Bagdala